Stajali smo ispred ulaznih vrata zgrade. Njezine oči mahnito su pretraživale unutrašnjost kožne torbice. Promatrao sam je, a zatim se lagano nagnuo na zid. Jedna ptica otprhnula je u visine i na tren zaljuljala vrhove borja u blizini. Noć je bila na izdahu.

– Mislim da znam u čemu je problem – rekoh.
– U tvojoj ljubomori – odgovorila je još uvijek usredotočena na torbicu. – U tome je problem. Uostalom, ne zanima me. Gdje je prokleti ključ? Bio je tu…
Mogao sam namirisati njen bijes.
– Nikada neću ući u zgradu bez ključa! – požalila se.
– Pogledaj me – rekoh.
– Neću.
– Pogledaj me! – povisio sam ton.
Tromo je podigla glavu i razmaknula kosu s lica.
– Evo, gledam te. Dosta?
– Zašto ne razgovaramo normalno?
– Ne znam. Ne želim – odvratila je.
– Zbog ključa?
– Da –  rekla je odmahnuvši glavom.
Odgurnuo sam se od zida i prišao joj. Ljutilo me što ne govori istinu.
– Zar nije problem u mojoj ljubomori? – bio sam uporan.
– Ne. U ključu je problem – i dalje je lagala.
Nisam mogao podnijeti neiskrenost. Osjetio sam nalet gnjeva.
– Ti prokleta lažljiva ženo! – planuo sam.
– Da to više nikad nisi rekao. Jel’ ti jasno?! Nikad!
– Ti prokleta lažljiva ženo! – ponovio sam gledajući je u oči.
Podivljala je. – Makni se od mene! Odlazi! Odlazi!!! – vikala je dok me histerično odgurivala rukama. Pokušao sam je zaustaviti, ali nisam uspio. Bijes je gorio u njoj.

Ustuknula je tek kada se začulo glasno podizanje roleta. Ubrzo se iznad nas stvorila tamna silueta nepoznatog oblika.
– Tko se to dere? – zavapila je ostarjela žena promuklim glasom. Zvat ću policiju!
– Čekajte, gospođo. Ispričavamo se – rekoh. Glumimo u kazališnoj predstavi pa isprobavamo važnu scenu – slagao sam na brzinu. – Evo, odlazimo.
Zurila je u nas nekoliko trenutaka. Zatim se povukla i naglo zatvorila prozor.

– Dobro je. Mislim da neće zvati policiju – rekao sam.
– Želim da odeš – odvratila je ozbiljno.
– Smiri se. U redu? Još uvijek nisi pronašla ključ. Kako ćeš u zgradu?
– Smislit ću nešto. Ali želim da odeš – rekla je udaljujući se od mene. – Dok si tu, ova se vrata neće otvoriti. Znam to.
– Govoriš o vratima kao da su živa.
– Zato što jesu – rekla je uvjereno. Oči i usne su joj mirovale.

Okrenuo sam glavu i pogledao u vrata. Nisu mi se doimala živo. Na njima ništa nije bilo neobično. Zatim sam ponovno pogledao u nju. Ravno u oči. Sjetio sam se kako sam uvijek želio da joj je priroda darovala plavu ili zelenu boju, ali u tom trenutku, kreacija proste smeđe i umorne crvene očarala me.

Prišao sam joj i rukama je obavio oko bokova. Osjetio sam kako ljutnja u njoj polako kopni, no taštinu nije mogla savladati. Odgurnula me.

– Opet razmišljaš o mojim očima? – rekla je.
– Već mi je prešlo u naviku, ha? Trenutno su predivne – odvratio sam.
– A inače?
– Volio bih da su plave. Ili zelene.
– Mrzim tvoju izravnost.
– Htjela bi da ti lažem? – upitao sam je primaknuvši je opet sebi.
– Voljela bih da znaš reći prave stvari. Nazovi to kako hoćeš.
Zatim se udaljila i okrenula prema zgradi. – Ne sviđaju mi se ova vrata. Plaše me – rekla je.
– Kako to misliš?
– Ne znam kako da to objasnim. Jedan dan se zatvaraju sporo, a već idući toliko brzo da moram znatno ubrzati korak kako me ne bi srušila. To se događa već godinu dana. Točno od onog dana kada smo proslavili treću godišnjicu.
– Sada znaš kako je meni s tobom – našalio sam se.
– Prekini! Ozbiljno ti govorim. Ova vrata su čudna. Kao da su živa, rekla sam već.
Prišao sam vratima i pokušao ih otvoriti. Nisam uspio. Bila su velika i teška. Staklo je bilo prekriveno crnim emajlom, a samo jedan pogled ispod hladne, željezne ručke sjetio me na ključ koji leži negdje izgubljen. Vjerojatno u onom klubu gdje je plesala s nekim nepoznatim tipom i uvježbanim pokretima ruke signalizirala mi kako je sve u redu. Nije mi se dopadala ta simbolika. Iz nekog razloga imala je potrebu javljati mi da je sve pod kontrolom. Ali meni je bila dovoljna riječ. Vjerovao sam u moć granica i kontrole. Sve dok me one noći nije uvjerila u suprotno. Baš na treću godišnjicu veze. Od tada se sve poremetilo. Osjećao sam to po onoj odvratnoj neiskrenosti koja se tada duboko utkala u naš odnos i svaku zajedničku noć lijegala pokraj nas.

Oh, kako sam mrzio taj klub, to mjesto, tu septičku jamu pored koje su bestidne kurve pomračenih intima pružale oralnu zadovoljštinu uvrnutim kretenima. Kako je samo mogla s ushitom pričati o trenucima provedenim tamo? O velikom plesnom podiju. O koncertnoj dvorani. O ljudima. O svemu. Kako je mogl…

– Tk-k-ko je? –  zbunjeno je upitao nepoznati glas i prekinuo mi tok misli.
– Oprostite. Stanujem na trećem katu i izgubila sam ključ. Ne mogu ući u zgradu. Možete li me pustiti unutra? – molila je poniznim tonom.
– Umm…o-o-o-ovaj…n-n-nhha-ažalost ne mogu…n-n-ne poznajem vas…– mucao je glas s portafona. Nije dugo trebalo da se začuje šum poklapanja slušalice.
To je bio njezin zadnji pokušaj, njezina zadnja nada. Iskoristila je sve mogućnosti i nije više mogla ništa učiniti. Sjela je na betonsko uzvišenje položivši laktove na koljena. Dlanovima je prekrila lice.
– Ne mogu ući dok si ti tu – uzdahnula je pognute glave. – Vrata to neće dopustiti.
– Ovo više nema smisla! Prekini s tim glupostima o vratima – odgovorio sam iznerviran upornom misterioznošću njezinih riječi.
– Ona jednostavno znaju – odvratila je.
– Što znaju? Što??? – povisio sam ton.
– Znaju da je gotovo.
Zurio sam u nju nekoliko trenutaka.
– Što je gotovo? – progovorio sam konačno.
– Mislim da znaš odgovor. Oboje to znamo već neko vrijeme – dodala je mirno, gledajući u pod.

Stajao sam iznad nje ukopan na mjestu. Čekao sam udarac realnosti. Čekao sam nokaut. Čekao sam krv.

No što sam dulje čekao, znao sam da taj trenutak neće doći. Preduhitrio sam ga.

Uvijek sam se unaprijed pripremao za određene trenutke u životu. Bojao sam se s njima suočiti na licu mjesta. Nikada nisam bio nespreman. Igrao sam na sigurno.

Zavidio sam onima koji su osjećali snagu momenta. Proživljavali su sentiment dobrog i lošeg bez mogućnosti kontrole nad emocijama. Njihova lica katkada bi bila sretna, katkada tužna, no zrcalila su prirodnost, blistala su iskrenošću. Volio sam ih gledati u tim stanjima. Baš onda kada ih pogodi nešto neočekivano. Bili su to predivni prizori. Točno onakvi za kakvim sam žudio, ali ih, zbog straha od nepoznatog, nikada nisam mogao iskusiti. Baš kao ni tada.

Sjeo sam pokraj nje ne dodirujući je. Ton kojim je izrekla one rečenice bio je tih, ali odlučan. Promatrao sam je nekoliko trenutaka, a onda joj vrhovima prstiju podignuo glavu. Suze su joj tekle niz obraze ostavljajući crni trag. Ona kreacija smeđe i crvene bila je još intenzivnija. Oboje smo ovo čekali.

– Mislim da ću otići sada – rekao sam.
– Samo će se tako ova vrata otvoriti. To je jedini način da nastavimo dalje, shvati – dodala je kroz suze.

Zagrlili smo se, a onda sam ustao i otišao. Jedna ptica otprhnula je u visine i na tren zaljuljala vrhove borja u blizini. Noć je izdahnula.

Hodao sam sporo, pazeći na svaki korak. Nakon stotinjak metara okrenuo sam se na čas. Još uvijek sam mogao vidjeti zgradu i stan na trećem katu u kojem je sada gorjelo svjetlo. Njezina sjena plesala je najslobodnijim koracima koje sam ikada vidio. Uvježbanim pokretima ruke signalizirala mi je kako je sve u redu.

Osmjehnuo sam se i nastavio dalje. Mislio sam o velikim vratima, stakla prekrivenog crnim emajlom. Trebalo mi je još nekoliko trenutaka, a onda sam napokon shvatio. Samo jedan pogled ispod hladne, željezne ručke dovoljan je da nas sjeti kako ključevi koje tražimo ne leže izgubljeni na mjestima koje preziremo. Ne, oni leže duboko u nama i mirno čekaju da ih pronađemo. A takvi ključevi otvaraju sva vrata. Pa čak i ona velika i teška, stakla prekrivenog crnim emajlom.

Tog sam jutra zaspao mirno. Neiskrenost konačno nije legla pokraj mene.